Motorički poremećaji - etiologija (mogući uzroci nastanka)

Motorički poremećaji podrazumijevaju skupinu poremećaja fine i grube motorike i/ili balansa tijela, koji stvaraju teškoće u svakodnevnom motoričkom funkcioniranju.

Topografska klasifikacija motoričkih poremećaja definirana je prema neuromotoričkom poremećaju, odnosno brojem ekstremiteta na kojima je dijagnosticiran motorički poremećaj (Judaš i Kostović, 2004).

1. Monopareza/monoplegija je motorička slabost jednog ekstremiteta.
2. Dipareza/diplegija je motorički poremećaj dijagnosticiran na dva ekstremiteta.
3. Parapareza/paraplegija je motorički poremećaj donjih ekstremiteta.
4. Tripareza/triplegija je motorički poremećaj dijagnosticiran u tri ekstremiteta.
5. Tetrapareza/tetraplegija (kvadriplegija) je motorički poremećaj sva četiri ekstremiteta. Potpuna tetraplegija nastaje zbog ozljede kralježnice iznad šestog vratnog (C6) segmenta i takva osoba potpuno ovisi o pomoći druge osobe. "C6 segment je granica između trajne potpune ovisnosti i mogućnosti oporavka djelomične samostalnosti bolesnika" (Judaš i Kostović, 2004).

Hemiplegija/hemipareza je slabost polovine tijela.

Prema težini, motorički poremećaji klasificiraju se na: lako, umjereno i teško stanje.

Pareze podrazumijevaju slabost ekstremiteta, pri čemu još postoji motorička funkcionalnost.

Plegije (kljenuti) su teški motorički poremećaji potpunog izostanka funkcionalnosti ekstremiteta, koji mogu biti povezani s promjenama na koži, gubitkom osjeta i gubitkom refleksa.

Težina motoričkih poremećaja može se objektivno dijagnosticirati Barthelovim indeksom funkcionalne samostalnosti (Mahoney i Barthel, 1965), kojim se utvrđuju funkcije/disfunkcije na deset područja motoričkog funkcioniranja, koje su bitne za samostalnost u svakodnevnom životu.

Aktualna procjena funkcionalne samostalnosti  povezana je s etiologijom motoričkih poremećaja na način da je težina motoričkih poremećaja relativno stabilna kod nekih uzroka ili se može pogoršavati kod progresivnih neuromišićnih bolesti. Nakon cerebrovaskularnog inzulta ili nakon politrauma ili nakon ekstrakcije tumora mozga, osoba može motorički napredovati tijekom nekoliko godina. Prema tome, pri procjeni funkcionalne samostalnosti treba voditi računa o relativnoj stabilnosti ove varijable u odnosu na etiologiju i dob nastanka te, kod trauma, o vremenskoj točki procjene nakon traume.

Osim procjene motoričkog statusa, kod osoba s motoričkim poremećajima potrebno je provoditi i neuropsihološku dijagnostiku.

Cilj neuropsihološke procjene je: klasifikacija poremećaja, utvrđivanje dinamičke dijagnoze, razumijevanje ličnosti, predikcija funkcioniranja ili procjena prema posebnim kriterijima te planiranje re/habilitacije.

Neuropsihološka procjena klijenta s motoričkim poremećajima sadrži ispitivanje: grube i fine motorike, vizuomotoričke koordinacije, vizualne i auditivne percepcije, konstruktivnih sposobnosti, vizualnog i verbalnog pamćenja i učenja, govorne ekspresije i razumijevanja, verbalne i neverbalne inteligencije, konativnih faktora i emocionalnog reagiranja i interesa (Turdiu,1990).

Četiri su ključne točke neuropsihološke procjene osobe s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima:

1. praćenje razvoja tijekom ranog djetinjstva,
2. napredak tijekom osnovnog školovanja,
3. profesionalna orijentacija i konačno,
4. procjena radne sposobnosti.

Što je dijete mlađe, ovisno o osnovnoj dijagnozi, procjene se rade češće, a kasnije prema potrebi.

1. Tijekom predškolske dobi svrha je neuropsihološke procjene: kreiranje i evaluacija re/habilitacijskih programa, izbor predškolske ustanove, procjena zrelosti za školu (redovnu ili specijaliziranu), savjetodavna pomoć roditeljima, osoblju u vrtiću i u školi, kako bi se postigla maksimalna aktualizacija djetetovih potencijala, ali bez frustracija, s ciljem razvoja zadovoljnog i kompetentnog djeteta.
2. Tijekom školovanja je na osnovi rezultata psihomotoričke procjene važno utvrditi postoji li potreba za prilagodbom obrazovnih sadržaja primjenom posebnih metoda rada i/ili redukcije sadržaja. Potrebno je optimirati motivaciju za  re/habilitacijske programe ovisno o osobinama ličnosti i emocionalnim reakcijama osobe s motoričkim poremećajima u fizikalnoj terapiji i radnoj terapiji. Od posebne je važnosti utvrditi  talente i interese osobe kako bi se motivirala za aktualizaciju tih talenata, kao i eventualno postojanje emocionalnih poremećaja.
3. Na kraju osnovnoškolskog obrazovanja provodi se profesionalno usmjeravanje s ciljem utvrđivanja sposobnosti, profesionalnih interesa i kontraindikacija za optimalni izbor školovanja i zanimanja u kojem će osoba s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima moći dugoročno sa zadovoljstvom  obavljati neki posao, a da pri tome nema psihofizičkih kontraindikacija, sa svrhom postizanja ekonomske neovisnosti i socijalne kompetencije.
4. Procjena radne sposobnosti je četvrta ključna točka procjene psihomotoričkog funkcioniranja i ima za cilj utvrditi može li osoba s motoričkim poremećajima  obavljati posao na određenom radnom mjestu tijekom punog radnog vremena, u zadanom opsegu.

Etiološki faktori motoričkih poremećaja su mogu se podijeliti u četiri osnovne skupine:

1. Oštećenja lokomotornog sustava nastaju zbog ozljede ili oboljenja sastavnih dijelova lokomotornog sustava, što dovodi do razaranja pojedinih dijelova, ograničenja ili potpunog uništenja zglobova, kostiju ili mišića. Etiološki faktori oštećenja lokomotornog sustava su: kongenitalne malformacije, traume i  opće afekcije skeleta.

2. Oštećenja centralnog živčanog sustava nemaju jednu karakterističnu sliku, već je ona specifična za svakog pojedinca u odnosu na: etiologiju oštećenja mozga, lokaciju i veličinu oštećenja,  životnu dob u kojoj je došlo do oštećenja. Težina trajnih posljedica  oštećenja centralnog živčanog sustava ovisi i o kvaliteti i brzini poduzetih zdravstvenih intervencija, o pravovremenosti i kvaliteti re/habilitacijskih programa, plastičnosti mozga te o klijentovoj motivaciji.

3. Oštećenja perifernog živčanog sustava odnose se na oštećenja pojedinih živaca udova koja su najčešće mehanički uzrokovana i polineuropatije koje zahvaćaju periferni živčani sustav kao jedinstveni organ. Neuromišićne bolesti, koje se dijele na bolesti živčane stanice, neuropatije i bolesti mišićne stanice, miopatije

4. Oštećenja nastala kao posljedica kroničnih somatskih oštećenja ili kroničnih bolesti drugih sustava najčešće se povezuju s dijabetesom,  disfunkcijama rada srca i bubrega, hormonalnih poremećaja te kod karcinoma.