Sažetak:
Kako nam nije poznato da je filmsko stvaralaštvo korišteno u terapijske svrhe, ovo je uspješni pokušaj terapije PTSP-a. Mladić koji je traumatiziran tijekom rata doživio je traumatsku amputaciju desne podlaktice u dobi od 12 godina uz koji je dijagnosticiran PTSP. Po kirurškom zbrinjavanju i djelomičnoj rehabilitaciji upućen je u Centar “Dubrava”. Prepoznavanjem interesa za film, ponuđena mu je mogućnost edukacije filmskim izrazom. Mladić uspješno piše scenarij i režira film nastao kao “odrađivanje” noćnih mora. Režiser je glumac, scenarist i osoba koja je traumatizirana. Film je postigao katarzičko djelovanje tako da su simptomi PTSP-a u potpunosti nestali što je dokaz vrijednosti ove kreativne terapije.
Ključne riječi: PTSP, amputacija, film
The movie making in PTSD therapy
Summary:
Because it is not known that the film making is used in therapy purpose until today, this is the first and successful try to use it as PTSD therapeutic tool. During the war young man, as twelve old child, has experienced heavy trauma succeeded by the right forearm amputation and diagnosed PTSD. After wounds healing and partial rehabilitation he arrived to Center “Dubrava”. By the recognition of his interest in movie making he was given a possibility to continue his education by movie expression. Young man was successfully writing scenario and directed the movie as a product of “working off” his nightmares. Director is the actor, scenarist and traumatized person. Movie caused katarsic influence and the PTSD symptom has disappeared entirely proved the value of this creative type of therapy.
Key words: PTSD, amputation, movie
Uvod:
Prema DSM IV “glavno je obilježje Posttraumatskog stresnog poremećaja razvoj simptoma nakon izloženosti ekstremnom traumatskom stresoru u događaju u kojem je osoba izravno ili potencijalno bila ugrožena smrću ili ranjavanjem, ili je na drugi način bio ugrožen njen fizički integritet.” Kao odgovor na traumatsku situaciju javlja se strah, osjećaj bespomoćnosti ili užasnutost. Traumatski događaj se stalno proživljava kao:
1. povratna sjećanja na događaj
2. ponavljanje uznemirujućih snova o događaju
3. osoba se ponaša i osjeća kao da se događaj ponavlja (epizode disociranih “flashbackova”, ponovno proživljavanje situacije, iluzije, halucinacije)
4. intenzivan psihološki distres
5. psihološka reaktivnost na izlaganje internalnim i eksternalnim podražajima s nekim aspektom sličnosti traumatskom događaju.
Mladić koji je glumac u filmu doživio je traumatsku situaciju igrom na minskom polju tijekom rata. Kako je iz manjeg mjesta, poznato mu je tko je postavio mine na tom području. Nedužna dječačka igra završila je tragičnim posljedicama. U ruci mu je eksplodirao minski upaljač pri čemu mu je raznesena šaka i podlaktica. Po kirurškom zbrinjavanju u lokalnoj bolnici i pripadajućem rehabilitacijskom programu, upućen je u SAD zbog izrade odgovarajuće proteze.
Pri amputacijama perzistiraju kronične medicinske teškoće: kontrakcije, pretjerano znojenje, kožne iritacije, poremećaj cirkulacije u batrljku. Psihološke implikacije vezane su uz probleme fizičke sposobnosti i funkcionalne neuspjehe, bol vezanu uz nošenje proteze, fantomsku bol, brzo umaranje te probleme vezane uz inadekvatnost fizičkog izgleda.
Nesretna je i okolnost što se trauma dogodila tijekom puberteta kada su djeca posebno usmjerena na procjenu vlastitog fizičkog izgleda i općeg nezadovoljstva percepcijom svojega tijela.
Uz unilateralnu amputaciju podlaktice, dijagnostiran mu je i posttraumatski stresni poremećaj koji je prije njegova dolaska u Centar perzistirao gotovo tri godine. Najizrazitiji simptomi evidentirani su kao problemi spavanja i zastrašujući snovi kojih je tema bila traumatski doživljaj, praćen paničnim buđenjem. Također je imao traumatske “flashbackove” tijekom budnog stanja. Sljedeća je trauma za njega bila prihvaćanje trajnog invaliditeta te adaptacija u centru za djecu s invalidnošću.
Kako je dječak odrastao bez oca, vrlo brzo je kao identifikacijski model izabrao svog voditelja PSP-a koji je ujedno voditelj filmske i video-sekcije. Njihov transfer i kontratransfer rezultirao je mladićevom edukacijom u filmskom stvaralaštvu. Kako je orijentacija voditelja ove sekcije usvajanje teoretskih filmskih znanja, potom praktičnih umjetničih znanja i na kraju poticanje kreativnosti realizacije projekata, rezultat u ovom slučaju je film kojeg je tema trauma.
Traumatizirani mladić načinio je scenarij, glavni je glumac i režiser. Radom na filmu doživio je “odrađivanje” vlastite traume. Film je emocionalno nabijen, na granici horora i izraz je strahova i patnji njegovog kreatora.
Posljedica je potpuno gubljenje simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja. Primjenom baterije psihologijskih mjernih instrumenata također je utvrđeno da su sve konativne dimenzije u granicama normale. Isto se može utvrditi za socijalno funkcioniranje i osobno zadovoljstvo.
Činjenice svakako govore u prilog vrijednosti kreativne terapije filmskim izrazom bilo kao jedinog izbora ili komplementa drugim terapijskim procedurama.
Film je osvojio 1. nagradu publike i prosudbene komisije na Smotri filmskog i video-stvaralaštva djece i mladeži u Osijeku.
“Učenik spava i sanja ružan san da mu netko reže ruku, probudi se i zaprepašten, kao i gledatelji, ustanovljuje da nema ruke. Način na koji je režiran ovaj kratki igrani film s uvjerljivim detaljima izaziva šok, ukazuje na traumatsko osjećanje i neposredno iskustvo realizatora ovog ostvarenja, pa ga ne možemo prihvatiti kao ispričanu priču već kao poniranje u doživljeno. Slikovno dobro realizirano ostaje svojim sadržajem u sjećanju kao bolno iskustvo.”
Ovo mišljenje Ocjenjivačkog suda, dodjela diploma, kao i reakcija publike u dvorani, čestitke prijatelja i ekipe video družine, čiji je on član, bili su dodatni poticaj aktualiziranju njegovih glumačkih potencijala. Pri izboru kasnijih uloga minimizira ili negira postojanje tjelesnog invaliditeta te nosi zahtjevnu glavnu ulogu u glumačkoj družini Centra. Nastupa na općinskom, gradskom i županijskom natjecanju za Lidrano pred brojnom publikom.
Započeta filmskim i video stvaralaštvom, novonastala situacija rezultirala je slikom učenika koji je danas, na vlastiti zahtjev, smješten u redovnom učeničkom domu, realizirao je stabilnu emocionalnu vezu, vozi automobil, u Centar dolazi na nastavu i radi u video družini i kazališnoj grupi. Član je nogometne ekipe Centra.
Vodi puni i kreativi život običnog zagrebačkog, uspješnog srednjoškolca.
Ovaj rad i film prikazan je na Međunarodnom simpoziju o o komplementarnim suportivnim terapijama “Umjetnost i znanost u razvoju životnog potencijala” 2000. godine.